Krajem 1990-ih Grad Zagreb je kupio bivšu tvornicu Jedinstvo kraj Savskog nasipa, a Gradski ured za kulturu se razmahao idejom o otvaranju novog i svim superlativima obilježenog centra za kulturu u tome objektu. Međutim, nekako se po putu ta ideja pohabala, a već izrađen projekt ostao je, kako to obično biva, zatrpan negdje u gradskim arhivima. A možda je baš dobro da je povijest upravo tako tekla. Jer, dok se Grad premišljao oko velikog i neviđenog projekta, u prostor su ušle organizacije i pojedinci koji su i danas ključni akteri nezavisne kulture grada Zagreba.

Tako, kako se sjećaju neki od onih koji i danas neprekidno proizvode kulturu u tom bivšem industrijskom objektu, Jedinstvo od 1999. godine počinje novi život. U jugozapadnom dijelu tvornice Damir Bartol Indoš otvara prostor pod nazivom Parainstitut Indoš, u kojem djeluje njegova Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, ali i drugi pojedinci i grupe poput Dragana Pajića Paje (Cul-de-Sac, Orkestar za ubrzanu evoluciju, Impronedjeljci), plesne skupine Bad Co. te mnogi drugi koji prostor koriste za raznolike aktivnosti i potrebe - od izrada i čuvanja scenografije, proba i radionica do različitih vrsta izvedbenih programa: predstava, performansa i koncerata.

Inicijalno, još 1998., čitavi prostor bivše tvornice dodjeljen je kazališnoj družini KUFER, koja je, između ostalog, u svom programu ponudila i otvaranje nove kazališne dvorane. Kazalište je trebalo biti smješteno u najvećoj hali Jedinstva, otvoreno za sve mlade autore koji tada (a tako je zapravo ostalo i do danas) nisu imali gdje realizirati svoje samostalne projekte. Tako se program trebao odvijati na dvije razine; s jedne strane trebao je odgovoriti na edukacijske potrebe (radionice, seminari), a s druge na potrebe produkcije i prikazivanja kazališnih predstava. Međutim, unatoč svim gradskim obećanjima, dvorana je godinama i dalje bila zatrpana inventarom gradskih kazališta, a osnovni uvjeti za rad (poput grijanja) nikada nisu bili osigurani. Tako nakon nekoliko godina neprestanih pokušaja i rada u nemogućim uvjetima, KUFER biva prisiljen napustiti prostor.

U lipnju 2000. u podrum Jedinstva useljava Attack! Usprkos teškim uvjetima rada (osim što nema grijanja i osnovnih sanitarija, podrumski prostor je pri svakom dizanju razine obližnje Save poplavljen), Attack! permanentno održava klub s najrazličitijim programima te služi kao poligon i inkubator u kojem nastaju mnogi novi projekti. Pokušaji dogovora s Gradom oko dovođenja prostora u stanje kojim bi se zadovoljili tzv. minimalni tehnički uvjeti propali su. Paradoksalno, upravo zbog nedostatka tih uvjeta (prvenstveno, zbog nepostojanja sanitarnog čvora), isti taj Grad u prosincu 2003. zaključava vrata kluba i Attack! ostaje bez prostora. A i tri i pol godine nakon toga, unatoč eksplicitnim obećanjima, za Attackov klub u Zagrebu nema mjesta.

Pored Indoša, najžilaviji stanovnici su članovi Udruženja za razvoj kulture - URK, koji u prostor ulaze 1999., a u ožujku 2000. otvaraju klub Močvara koji postaje ključno mjesto (ne samo) urbane kulture u Zagrebu. Gotovo je nemoguće prebrojati koliko je mladih (i ne samo mladih) posjećivalo i sudjelovalo u URK-ovim programima, ali i programima drugih organizacija koje su koristile prostor kluba. Iako je Močvara prvenstveno prepoznata kroz svoj glazbeni program (koncerti, DJ-i, live-actovi, slušaone), za njezino djelovanje i identitet izuzetno su važne i izložbe, filmske i video projekcije, kazališni programi, radionice, tribine, kao i oni drugi programi koje je teško smjestiti u uobičajene kategorije. Iako Grad Zagreb prepoznaje i (donedavno) financijski podržava program kluba, iako nadležni gradski uredi daju pozitivna mišljenja o dodjeli ne samo prostora kluba, nego i čitavog kompleksa Jedinstva URK-u kao pouzdanom partneru, URK je još od 2003. godine prisiljen djelovati bez valjanog ugovora. Naime, pitanje produljenja ugovora nikako da dođe na dnevni red sjednice Poglavarstva Grada.

Svih tih godina Grad ne uspjeva na kvalitetan i održiv način riješiti korištenje i upravljanje prostorom. Kako bi se situacija nekako "zakrpala", 2003. godine Gradski ured za kulturu neformalno predlaže URK-u kao "najozbiljnijem korisniku" da preuzme brigu o prostoru bivše tvornice (što je među ostalim značilo i preuzimanje odgovornosti za plaćanje svih troškova), uz obećanje da će Grad prostor dovesti u zadovoljavajuće stanje i ishoditi ugovor. Međutim, iako je grad do 2003. godine u Jedinstvo uložio 660.000 kuna, sva ulaganja prestaju, bez obzira što je veći dio prostora ostao neupotrebljiv. U međuvremenu, na URK-ovu inicijativu, Gradski ured za kulturu te Gradski ured za upravljanje imovinom daju preporuku da se prostor bivše tvornice da URK-u na upravljanje, ali Poglavarstvo ne donosi odluku na temelju koje bi se potpisao ugovor. Istovremeno, od 2004. do prošle godine, URK u središnju dvoranu Jedinstva i okolne prostore ulaže 200.000 kuna, a u 2007., u dogovoru s organizacijama okupljene u Savez za Centar za nezavisnu kulturu i mlade, potpisuje sponzorske ugovore te se tako u dvoranu ulaže dodatnih 200.000 kuna. Zahvaljujući tome, sada smo spremni otvoriti Privremeni ilegalni centar za kulturu i mlade u Jedinstvu. Savez za Centar okuplja organizacije koje su inicirale javnu raspravu o razvoju nezavisne kulture i mladih u Gradu Zagrebu, a njegovi su članovi i suosnivači među ostalima i URK.